Dan današnji

Pozdravljam sve one koji čitaju blog…

Ne volim pisati o ovakvim stvarima, jer me milion emocija i misli spopadne. Da, radi se o 11.7. i moram priznati, do ove godine nisam previše obraćao pažnju.

Razlog tome je što sam sve nekako gledao sa negativne strane – posmatrao kako par pojedinaca dobro zarađuju na tuđoj muci i kako im to iz godine u godinu prolazi bez posljedica.

Međutim, u posljednja dva mjeseca sam nekako bio u dosta situacija u kojima je bila priča o Srebrenici. Dosta toga sam već znao, ali sam i naučio mnogo novih činjenica. Tome su pomogle i brojne TV emisije o ratnim zločincima, haagu i ratu.

Jutros gledam priču o čovjeku koji je izgubio brata blizanca (rahmet mu duši), pa će ga danas ukopati. I čovjek na kraju intervjua, uprkos svemu što se desilo, pošalje poruku gledateljima “Moja poruka je ‘Da se nikad ne zaboravi… I da oprostimo jedni drugima‘”.

Eeeee druže moj, nisi ti poslao poruku gledateljima, nego PRIMJER CIJELOM SVIJETU!
Za mene junak dana… Ma kakvi, to je za mene čovjek ove decenije! Vrlo lako je mrziti, ali potrebna je prava veličina, potrebno je biti više od običnog čovjeka, da budeš spreman oprostiti nekome ko ti je uzeo nešto tako vrijedno kao što je to brat, otac, sestra, majka ili prijatelj.

Svakako moram spomenuti i “Žene u crnom”. To je organizacija koja me je iz godine u godinu zadivila i napunila nekakvom nadom “da će sve biti uredu”. Za one koji ne znaju, “Žene u crnom” je organizacija u Srbiji. Grupa normalnih osoba, sa normalnim načinom razmišljanja, koje svake godine pokušavaju pokazati kako u Srbiji ima ljudi koj ne podržavaju nacionalističke i fašističke ideje kakve su nam nametnute za vrijeme vladavine ona tri krmka.

Lijepo je i to, da oni koji su preživjeli nešto tako užasno, sada makar imaju šansu da nađu neki mir, da mogu otići na mezar svojih voljenih, pa progovoriti koju lijepu riječ.

Kako već rekoh, do sada me je sva ta fama oko 11.7. malo i nervirala, ali sada shvatam…

I tako ove godine, uprkos ovako tužnom danu, osjećam se nekako sretno. Sretno jer vidim da i dalje postoje ljudi, da i dalje postoji dobrota, da i dalje postoji mogućnost da će ovdje nekad, za 5, 10 ili 100 godina biti sve uredu.

Pozdravljam vas i želim prelijep život svim ljudima dobrog srca 🙂

~ Maslenica Chronicles: 10 (2. nastafak) ~

Kao da je vječnost prošla… Maslenica, Hljeb i Hamburger su šuteći stajali, skriveni od otrovnog protivnika kojeg još moraju srediti. Troje hrabrih prehrambenih proizvoda je buljilo, svako u svoju tačku, sa izrazima lica kao da se žestoko naprežu da smisle šta da urade. Rok trajanja svih drugih prehrambenih proizvoda u kuhinji je bio u pitanju, a što je još gore – jedino njih troje su mogli da spase svoje prijatelje.

Nakon toliko događanja – dobrih i loših dana, lijepih i ružnih uspomena, ljubavi, mržnje, prijateljstva, rata… Zar će ih sad jedna obična pizza razdvojiti? I to tako iznenadno i brutalno?

"E fala neces!" promrmlja Hamburger i konačno se tri pogleda sretoše. Hljeb i Maslenica su naglo digli pogled prema novom prijatelju, a on progovori: "Znam neke stfari o ofoj pizzi… To je dobra fijest. Losa fijest je" nastavi on prije nego što su njih dvoje stigli pitati za istu "da ofa borba nece biti bas jednostafna."

Pizza se lijeno razlila u svom plehu i spavala. Nije imala pojma da su tri prehrambena proizvoda još uvijek slobodni, nisu zatrovani. Nije imala pojma da jedan od tih proizvoda zna njenu tajnu, da joj se možda bliži kraj…

"Jel’ se meni čini, ili ti imaš plan?" upita Maslenica. Hamburger s tonom ponosa odgovori "Plan? Taj moj plan je fise kao ideja? Fjerujem da ce biti frlo tesko da to izfedemo" obori on pogled "ali moramo sfe pokusati da spasimo fase prijatelje!"

Odlučno, kao po dogovoru, Maslenica i Hljeb klimnuše glavom. Hamburger je djelovao malo hrabrije i uvjerenije – "Plan je ofakaf…"

Prilično dugo su stajali tu i dogovarali taktiku. Hamburger je pričao, ali isto toliko i pitao. Nakon dužeg perioda, sa vrlo sretnim izrazima korica, razišli su se na tri strane.

Hamburger se zaputio prema frižideru. Polako, skrivajući se u svakom mogućem zaklonu, došao je do vrata koja je tiho, neprimjetno otvorio. Ušao je unutra, bez da ih zatvori za sobom "Safrseno!" pomisli on "Ofde imam bas sfe sto mi treba!"

U isto vrijeme, Maslenica se zaputila prema sudoperu. Oko njega je i dalje ležalo mnoštvo noževa, viljuški, kašika, ali to nije ono po šta je ona došla. Ona je došla po nešto sasvim drugo…

Hljeb je imao najopasniji zadatak. Stajao je svega nekoliko centimetara udaljen od Pizze. Njegov zadatak je bio da "izfidi situaciju", kako bi tročlano društvo znalo kako i odakle da napadne.

Sada su Hljeb, Maslenica i Hamburger obavljali svako svoj zadatak, a Pizza je i dalje spavala. Iznenadan pokret Pizze je na sekundu prepao Maslenicu i Hljeba jer je ovaj stajao odmah do nje. Na svu sreću, Pizza se samo malo pomjerila u snu. Namjestila i ponovo smirila.

Nakon još jedne male vječnosti, Maslenica, Hljeb i Hamburger su se sastali na istom mjestu gdje su i skovali plan. "Kako ti se cini stiuacija?"
Hljeb odgovori: "Možemo napasti sa svih strana. Jedini uslov je, kako si ti i rekao, da se Pizza ne probudi. Dakle moraćemo biti veoma tihi!"

Tri prehrambena proizvoda se složiše da trebaju početi operaciju "Spasafanje kuhinje".

Hljeb se polako postavio iza Pizze, dok su Maslenica i Hamburger radili na tome da svoja "oružja" premjeste što bliže istoj. Tanjir koji je Hamburger nosio je bio napunjen nečim, pa se vidjelo da mu nije lako nositi isti. Maslenica je za sobom vukla vlažnu krpu koju je našla pored sudopera.

Kada su došli u pozicije, shvatiše da je to trenutak istine. Pizza će se sigurno probuditi u trenutku kad oni napadnu. Strahovali su od toga šta će se desiti ako ne napadnu dovoljno dobro…

Hamburger udahnu duboko zrak, iskrivi tanjir tako da je tvar u tanjiru postala potpuno jasna. Hljeb ju je prepoznao – to je bila žućkasta tvar, veoma masna. Njen miris je bio ugodan, ali je njemu bila jeziva činjenica da je ta tvar u isto vrijme tečna, a i gusta. Hljeb se pripremio za akciju.

"Jen'… dfa… tri…" prošaputa Hamburger – "SAAAAAAAAAAD!!!!" odjednom vrisnu. Pizza je na trenutak skočila, a tanjir se već prevrnuo prema njoj, prosuvši tvar po njenoj cijeloj površini, zatim padajući na nju. Ostala je nepomična i sve što je mogla uraditi je da pokuša i njih zatrovati svojim mirisom. Međutim, dok je pokušavala shvatiti šta se događa, Maslenica je već bacila krpu u zrak, a Hljeb ju je s druge strane uhvatio. Prekrili su krpom cijelu Pizzu, te je čvrsto privezali za krajeve pleha. Ispod krpe se moglo vidjeti da se Pizza još komešala, a tročlano društvo je sa strahom i drhtajem posmatralo prizor. Naposljetku se Pizza smiri.

"Majoneza?" – Hljeb je dotrčao do Maslenice i Hamburgera – "Pizza je slaba na majonezu???" ponovio je pitanje, a Hamburger mu mirno, kao da se ništa nije desilo, odgovori "Nije." Kada je vidio zbunjene korice Hljeba i Maslenice, on nastavi "Majoneza je zaprafo frlo ukusna. Međutim, samo budala jede majonezu i Pizzu zajedno. Pa to je kao da neko foli piti fodu i sok od visnje! Pfuj!"

Maslenica i Hljeb su se zgledali, pa onda opet pogledali u Hamburgera "A zašto baš mokra krpa? Mogli smo iskoristiti onu kojom je Pizza bila prekrivena i prije…"

Hamburger, sad već pokazujući razočarenje što ovo dvoje nisu još shvatili, opet nastavi objašnjavati "Pa stfarno! Razmislite malo! Za sta ona krpa sluzi? Njome se sfakodnefno pere prljafo suđe! Mokra je i prljafa! Kada ljudi fide nju na Pizzi, nece htjeti da zagrizu ni komadic!"

Koliko god blesav i smiješan im bio način na koji Hamburger priča, njegovi izrazi korica, pa i način na koji se kreće… Maslenica i Hljeb shvatiše da imaju novog prijatelja koji je, a ne bi se odmah reklo, genij!

Nije prošlo mnogo vremena kada su njih troje uspjeli, kako Hamburger kaže, "osfijestiti" sve zatrovane prehrambene proizvode. Svi su bili spašeni. Kada je i posljednji prehrambeni proizvod došao sebi, okupiše se da slušaju šta se to desilo. Hamburger je vrlo ponosno prepričavao. Pokušao je slavu prebaciti na Maslenicu i Hljeba, ali mu oni to nisu pustili. U sred njegovog govora o tome kako je Maslenica smislila cijeli plan, ona ga je prekinula i onda ispričala cijelu priču onako kako se zapravo i desila.

Polako su se strasti smirile, a pokraj prozora ostadoše Maslenica i Hljeb, zagrljeni. Pored njih je stajao Hamburger, zamišljen i sretan. "Drago mi je sto smo spasili fase prijatelje" promrmlja on. Maslenica ga privuče sebi i zagrli ga, ono drugarski, ne kao što je zagrlila Hljeba – "Druže… Ovo su sad i tvoji prijatelji".

Bez naslova

Osjećam da te gubim, da snovima daleko si
 u tuđem naručju da griješ obraz,
 dok moje suze tiho, nježno skladaju najtužniju simfoniju
 
 Osjećam da mi bježiš,
 da ne želiš da me vidiš,
 da se smiješ, mene žališ
 
 Dok on mazi te, nadam se,
 osjećaš njegovu grubu ruku
 njegov hladni dodir
 njegov mirni dah
 osjećaš li i ti sada?
 strah
 da ćeš izgubiti
 nekoga ko ti znači tako mnogo
 nekoga kome tako malo značiš
 
 osjećam da te volim
 osjećam da sam te volio

~ Maslenica Chronicles: 10 ~

Jutro je bilo predivno. Sunce je obasjalo kuhinju kao najljepši rajski vrt. Čak i najtamniji čošak kuhinje sada je bio osvijetljen. To je vjerovatno i bio razlog dobrog raspoloženja u kuhinji.

Svi prehrambeni proizvodi su uživali u predivnom danu, pa tako i Maslenica i njen Hljeb. Zaejedno sssu šetali po kuhinji, pričajući i eksoristeći svo moguće vrijeme da budu skupa.

Da, dan je bsio savršen, ali…Niko nije ni slutio koliko će pamtiti današnji dan…

Negdje iza podne se otvoriše vrata kuhinje i dječak u crvenoj majici i plavoj trenerci spusti papirnu kesu na stol, ispred mikrovalne. Naravno, Maslenica je bila najbliža kesi, ali ipak nije mogla vidjeti šta je u njoj. Par minuta poslije dječak ponovo uđe i ostavi i drugu kesu odmah do prethodne. Nešto kasnije, prehrambeni proizvodi se okupiše oko kesa i stadoše se čuditi.

Svuda su se čula pitanja i nagađanja.. "Možda je meso", "A da nije riža?", "Ima li ikakav miris?", "Nadam se da je neko zgodan"…

I tako, dan je prolazio, a svjetlost bila sve slabija i slabija. Na koncu pade noć i svi prehrambeni proizvodi odoše na spavanje, još uvijek se čudeći pristiglim kesama.

U gluho doba noći, maslenicu iz sna probudi vriska koja se čula izvan kuhinje. Vrata se otvoriše i kese počeše šuškati. Nije mogla vidjeti šta se dešava, nazirala je samo sjene. Ubrzo se otvori frižider, pa je maslenica prepoznala dječaka. Ostavio je nešto iz kese u frižider, vrlo ljutito, pa zatim zatvorio frižider i otišao iz kuhinje. Maslenica nastavi spavati…

Probudi je miris. Miris, kakav nikad nije osjetila. Taj miris je bio nekako lijep, ali je u isto vrijeme djelovao otrovno. Maslenica se lagano pridigla i krenula ka izlazu iz mikrovalne, da bi kroz staklo vidjela šta se dešava. Tamo je stajala starija žena. Nosila je zelenu majicu i narandžastu trenerku. Bila je prilično široka u kukovima i imala je dugu crnu kosu, svezanu. Nešto je upravo vadila iz rerne. Koliko god se maslenica trudila, nije mogla vidjeti šta je to starija gospođa izvadila iz rerne i stavila na radni sto. Ona uze krpu i baci je preko pleha koji je ostavila tamo. Gospođa izađe…

Maslenica lagano otvori vrata mikrovalne, ali baš kad je htjela izaći, starija gospođa opet uđe gunđajući nešto u bradu. Brže-bolje maslenica se vrati u mikrovalnu, čija su vrata i dalje bila otvorena. Gospođa je otvorila frižider i dalje tersajući i sikćući nešto, brbljajući tako brzo, da se maslenici učinilo da će žena ostati bez jezika… Na kraju, ona iz frižidera uze papirnu kesu i zavuče ruku u nju. Maslenica je znala da nije jedina koja sada širom otvorenih očiju čeka da vidi šta će žena izvaditi iz te kese.

I, kao brzinom treptaja, žena je izvadila to nešto i maslenica vidi kako se vrata mikrovalne otvoriše. U još bržem trenutku maslenica shvati da nije više sama u mikrovalnoj. Kraj nje je stajao vrlo čudan prehrambeni proizvod. Naziralo se meso, ali ipak je bio od hljeba. Nije osjetila neki miris. Ipak se osjećala nekako ugroženo, pa je samo stajala u svom čošku i šutila. Naposljetku ‘cimer’ progovori:

"Halo, ja sam Hamburger"

Imao je vrlo čudan naglasak, kao kada nešto zapne u grlu.

"zdravo, ja sam Maslenica" odgovori ona, još uvijek nesigurna i začuđena.

"Oh, halo Maslenice, feoma mi je drago" nastavi on radosno, vjerovatno sretan jer je već upoznao nekoga.

Nastavili su, malo su pričali i maslenica shvati da je on iz neke daleke kuhinje. Tu je bilo, kako on kaže, na hiljade hamburgera. Njega su odveli i završio je tu. Maslenica je pokušala da sazna šta je maloprije izvađeno iz rerne, ali hamburger nije imao pojma. Sve u svemu, djelovao je veselo i razigrano, možda malo hiperaktivno…

Ubrzo su izašli i Maslenica je ostale stanovnike kuhinje upoznala sa Hamburgerom. Djelovao je malo stidljivo, ali ipak dovoljno otvoren i veseo da bi razgovarao sa svakim ko bi pokazao volju za tim.

"halo, ja sam Hamburger" ponavljao je on čudnim akcentom kad god bi ugledao nekoga novog. "sfi su tako dobri" reče on Maslenici "sfiđa mi se ofde, nadam se da cu duze ostati" nastavi on sa smiješkom, kada ga prekinu nečiji vrisak. Svi prisutni se okrenuše i vidješe da je pleh otkriven na jednom čošku. Tamo je stajao patlidžan, sa samozadovoljnim izrazom lica. On je prvi saznao. Kada su svi prišli, ugledaše sadržaj pleha.

"Pa… Sta je to!?" upita hamburger, skoro vrišteći. Ali prije nego je iko mogao išta odgovoriti, začu se gromoglasan korak, pa su se svi razbježali u svoje ‘odaje’. Starija gospođa uđe i iznese pleh iz kuhinje. Sada niko nije izlazio. Svi su čekali, znali su da će na kraju, kao i maslenica, burek, hljeb, ostati komad koji će vjerovatno postati stanar kuhinje.

I tako, šutili su i čekali… Dobro, nisu svi šutili. Hamburger očito nije imao talent da na duže vrijeme drži zatvorena usta, pa je često i ponavljao neke stvari. Maslenici to nije smetalo. U jednom trenutku joj na pamet pade hljeb. Rekao joj je nešto, dok su svi gledali pleh, pa je sada bila prilično sretna. Niko nije čuo o čemu su njih dvoje tada pričali, ali maslenica je imala vrlo sretan izraz korica.

Nakon kraćeg vremena, stara dama vrati pleh u kuhinju i svi su sada vidjeli. U jednom čošku pleha stajao je komad tijesta, prekriven slojevima hrane. Kada su prišli vidješe da je tu sudžuka, salama, sir, paradajz. Čuđenje mase prekinu novajlija "Ćao!" izgovori komad u plehu, kao pjesmu. "Ja sam pizza" nastavi ona. U tom trenutku su svi još uvijek djelovali nesigurno, ali hamburger ščepa maslenicu za koricu i krenu unazad, odmičući se od pizze. Kako je maslenica stajala odmah do hljeba, i on pođe za njima. Sastali su se iza leđa svih prehrambenih proizvoda, koji su se sada divili pizzi "drustfo, ofo nije dobro" zaprepašteno reče hamburger "ofo je pizza! cuo sam sfasta o ofome"

Maslenica i hljeb su gledali, sada već pomalo zabrinuto.

"Njen miris je dofoljan da pokfari sfe druge! Frlo je otrofna!" nastavi hamburger drhtavim glasom, koji je i dalje zvučao smiješno zbog njegovog akcenta. Maslenica i hljeb odlučiše da trebaju upozoriti ostale. Tek što su izašli iz zaklona suđa iza kojeg su stajali, shvatiše da je već kasno. Pizza je stajala na rubu pleha i izgledala je veoma zadovoljno. Nešto je brbljala i odmarala tu. Hamburger, Hljeb i Maslenica se brzo vratiše u zaklon – "Kasno je! Ona je fec zatrofala ostale!" skoro plačući siknu hamburger, na što Hljeb hladno i samouvjereno odgovori "Moramo nešto poduzeti"…

Nastafiće se

    <!–

  • –>

Maslenica Chronicles: 9

Normal
0

MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;}

"Koliko li je vremena već proslo?" pitala se Maslenica, dok je iz kuta svoje mikrovalne posmatrala vanjski svijet. Cijela kuhinja je živa. Svi prehrambeni proizvodi su zaluđeni. Ovo proljeće ima čudan uticaj na njih. Na sve njih… Ali ne i na Maslenicu… Danima već sjedi tu i čeka da se nešto desi. Nije ga vidjela tako dugo vremena. Kao da je nestao, pobjegao ili se skriva – da ga ona ne vidi. Nije ni slutila da će joj toliko nedostajati…

Napokon odluči da ipak izađe malo, makar da progovori s nekim koju… Shvatila je da nema ništa od šutnje i povlačenja u sebe. Lagano je otvorila staklena vrata i izašla. Na samom izlasku je osjetila taj stari poznati miris kuhinjskog zraka kako joj struji kroz slojeve tijesta. Na trenutak je zastala, razgledala oko sebe, pa počela šetati…

"Zdravo Maslenice!" povika već dobro poznati glas "Nema te dugo, gdje si se to sakrila?"

"Hej Krastavče" odgovori ona uz najveći trud da se osmijehne – "Evo… Malo šetam, bila sam malo zauzeta…"

I tako, malo su popričali i onda oboje nastavili svojim putem…

Sve joj je djelovalo tako sivo i blijedo. Nije bilo mnogo prehrambenih proizvoda, vjerovatno je većina njih već otišla da spava. Svjetlost koja je dopirala kroz prozor je postala slabija, a kuhinja tamnija i tamnija…

"Prozor", progovori ona tiho i nakon male pauze, krenu prema njemu. Stigavši tamo, opet je shvatila da je to najljepše mjesto u kuhinji. Odavde može vidjeti cijelu kuhinju, ali još ljepši pogled je bio s druge strane. Zagledala se u svijet izvan kuhinje i sjela, da malo očisti glavu od svega…

Samo nekoliko trenutaka poslije, uhvatila je sebe kako razmišlja o njemu. Opet. Nije shvatila zašto joj toliko nedostaje. Pa ona njemu sigurno ne nedostaje toliko, čim ga tako dugo nema. I baš kad je nova misao stizala, tihi glas je grubo prekinu… "Ćao…"

Nešto manjom brzinom od svjetlosti se okrenula i ugledala ga kako stoji tu, samo par mrva od nje. "Hljebe!!!" vrisnula je i skočila mu u zagrljaj. Kada ga je konačno pustila, vidjela je da je tužna grimasa na njegovom okrajku. Nije se usudila pitati išta, iako je tako jako željela da zna šta je s njim, zašto ga nema tako dugo…

Oboje su stajali bespomično i bez ijedne riječi. Toliko stvari koje žele znati, toliko stvari koje žele reći, ali ni on ni ona nisu znali ni odakle početi, šta reći, kako to izgovoriti. Polako, ali sigurno, tišina se pretvorila u vječnost…

"Ja…" – njegov glas prostrijeli tišinu – "Izvini što se tako dugo nisam javljao i.. Znaš… Što sam nestao…"

Maslenica ga pogleda, ne znajući šta da odgovori.. Zar on misli da se mora izviniti?

"Nema frke" – procijedi ona kroz grčevito stisnute slojeve tijesta – "Nisam ni ja baš trčala među narod" i opet nabaci osmijeh, tako težak i naporan, da se odmah vratila prethodna grimasa.

Opet je nastupila tišina. I opet… Tišina se pretvarala u vječnost…

Ona se okrenu i priđe bliže prozoru. Kratkim, nježnim pokretom ga je pozvala da joj se pridruži tu, što je on odmah i učinio, ne mijenjajući izraz okrajka. Tišina je vladala i postala je tako jaka, da su je oboje već jedva izdržavali.

Naposljetku, prišla mu je bliže.. Preblizu… Naslonila se na njegovu meku koru i zažmirila. Dok su tako stajali, shvatili su da je vječnost koju su imali na raspolaganju prekratka za njh dvoje. Sada već zagrljeni, stajali su samo par atoma zraka udaljeni jedno od drugog. Konačno, njihove korice se spojiše…

U tom trenutku, sve je postalo apsolutno nebitno. Vrijeme, zvuk, prostor, zrak, misli, prošlost, budućnost.. Ništa nije bilo bitno. Ništa osim sadašnjosti, ovog divnog momenta u kojem su objasnili sve, bez ijedne izgovorene riječi.

 

Nenji Avéro (2009)

Maslenica 8

Još jedno jutro je osvanulo u kuhinji, a prehrambeni proizvodi su imali sve sretniji i sretniji život… Pa… Svi osim jednog…

Hljeb je to jutro dočekao kao i prethodnih nekoliko jutara. Depresivan, tih i nedruštven, samo je sjedio u svom hljebarniku i promatrao okolinu. Danima ga je mučilo nešto, ali nikome nije mogao reći istinu. I kako bi? Svi bi ga osudili i zamrzili.

Maslenica, s druge strane kuhinje, je izgledala presretno. Ona i Burek su provodili dane skupa. Nisu se odvajali jedno od drugog, a i djelovali su kao da se to nikada nece promijeniti. Međutim, nije sve onako kako izgleda… Već danima su se svađali. Nekada radi sitnice, nekada radi nekih većih stvari, ali… Sve češće su okretali leđa jedno drugom, u mješavini ljubavi, mržnje i bijesa. Niko to nije primjećivao. Nisu oni ni željeli da budu primjećeni.

"Hej narode, kako ide?" Upita patlidžan, a sir i ajvar mu odgovoriše klimanjem glava. I on je, na veliko čudo, imao o čemu da razmišlja ovih dana. Primjetio je da je nekako sve negativno. Posmatrao je prehrambene proizvode oko sebe i vidio je kako su svi neraspoloženi, umorni, iscrpljeni, depresivni… Tražio je razloge, smišljao teorije, sve samo da pokuša promijeniti tu sivu monotoniju koja je nastala u kuhinji…

Kada bi sunce zašlo, Hljeb bi sjeo kraj prozora. Satima je gledao, šutio, razmišljao. Nije znao šta da radi. Nalazio se u takvoj situaciji, da bi svaki njegov postupak izazvao nešto loše po druge. Kako da prizna? Šta će drugi uraditi? Nije imao izlaza.

Maslenica je prečesto brisala suze sa svojih korica. Bila je svjesna šta treba da učini, ali nije to mogla. Skupa su već tako dugo, ali… Ovo ne može ići dalje ovako. Sebi je davno obećala da neće dopustiti sebi da pati. Nikad više. Ali… Sada ima izbor. U oba slučaja će patiti.

Patlidžan je već ludio od monotonije i to ga je činilo agresivnim i nervoznim. Međutim, uspješno je skrivao ta svoja negativna osjećanja, jer je bio svjestan da time ništa ne može promijeniti niti poboljšati.

Noć je pala. Prehrambeni proizvodi su zaspali i kuhinjom je vladala tišina. Maslenica je odlučila da ode u šetnju, da razbistri glavu. Šetala je lagano po cijeloj kuhinji. Kroz frižider, pa u kredenac, sve do sudopera. Razmišljala je o puno stvari. Nije željela da donosi prebrze odluke, iako je već nekako znala šta će njena odluka biti. Na pola puta prema mikrovalnoj, ugledala je tamnu siluetu na prozoru. Morala je otići tamo.

"Hej.." progovori ona – "Šta radiš?"

Hljeb se okrenuo i kada je ugledao Maslenicu, skamenio se – "Ja… Ništa, ne mogu da spavam…" Njegove korice su izgledale ispuhano i staro. Maslenica je primjetila kakav je u posljednje vrijeme.

"Šta nije uredu? Djeluješ mi tužan.. Već danima." Upita ona i sjede kraj njega.

"Nije to nešto što mogu pričati. Izvini Maslenice, ali zaista ne mogu da pričam o tome. Previše bih štete učinio." – Ove riječi su Maslenici odjekivale među koricama još par trenutaka. Zvučalo je kao da zna nešto što bi nju zanimalo… "Možda jednog dana i kažem ljudima. Kažem tebi…" – nastavi hljeb, ali onda zastade i okrenu pogled u stranu.

Shvativši u kako lošem je stanju, Maslenica ga ostavi tu. Poljubila ga je u okrajak i otišla u mikrovalnu.

Bezuspješno je pokušavala da zaspe do kasno u noć. Onda je odlučila da opet izađe i prošeta. Čim je izašla iz mikrovalne, pogledala je u prozor. Hljeb je još uvijek sjedio tamo. Nije mu htjela prići. Već je pokazao da mu ne treba društvo, pa je ovaj put odlučila da ide drugim putem. Već kad je stigla do ladica, vidjela je Patlidžana kako sjedi u čošku kuhinje, oborene glave i duboko zamišljen.

"Hej.." pozdravi ga Maslenica "Nemoj mi reći da i s tobom nešto nije uredu…"

Patlidžan podiže pogled i izraz njegovih očiju joj dade do znanja da nešto zaista nije uredu.

"Pogledaj… Hljeb sjedi na prozoru, sam i tužan. Ti hodaš u sred noći, jer te nešto uznemirava. Čak i ja sjedim ovdje, umjesto da nerviram čitav frižider svojim hrkanjem…" – progovori on i nastavi "Nešto nije uredu Maslenice. Pogledaj šta se dešava u kuhinji. Niko ne želi pričati, osmjehnuti se, ništa. Samo sjede, šute i tuguju. Kao da im odjednom nije stalo do drugih." – Posljednja rečenica Maslenicu pogodi kao munja. Tek sad, kada joj je neko to rekao, shvatila je da je sve vrijeme bila upravu i da je od početka trebala tako razmišljati.

Ustala je "Hvala ti, vidimo se sutra" poljubila je patlidžan i odjurila nazad u Mikrovalnu.

Jutro je svanulo. Danas je Maslenica bila prilično raspoložena, iako se na njoj vidjelo da nije pretjerano sretna. Bila je odlučna šta treba da uradi. Čim je otvorila oči, otišla je do Bureka..

"Moramo razgovarati." – reče ona, sa prilično hladnim tonom glasa "Odmah."
I Burek je već znao o čemu se radi. Bio je dobro svjestan da njegova djela u posljednje vrijeme mogu imati samo ovakav rezultat.

"Gotovo je. Ja ne mogu više da trpim to što radiš." – Krenu maslenica, puna hrabrosti, pa nastavi – "Već danima se svađamo oko iste stvari. Nekoliko puta si obećao da ćeš je ispraviti, ali nisi se ni potrudio. Dugo osjećam kako više nije to to. Shvatila sam da nije samo do tebe, nego i do mene. Jednostavno, prerasli smo jedno drugo i mislim da bi bilo korektno s obje strane da završimo s ovim i nastavimo život."

Burek klimnu glavom "Slažem se." odgovori hladno "Ovo ne vodi nikamo. Bolje će biti tako."

Poljubiše se jedan posljednji put i Maslenica odšeta do svoje Mikrovalne.

U slijedećih par dana, stvari u kuhinji su se promijenile. Prehrambeni proizvodi su bili sve bolje raspoloženi, a veliki doprinos tome je dao Patlidžan koji je svakodnevno smišljao šale i smicalice koje su nasmijavale ostale.

Međutim… Hljeb je i dalje bio u istom stanju… Većina prehrambenih proizvoda je već odustalo od toga da shvate šta mu je. Samo su ga ostavili na miru.

Svake noći je sjedio na svom prozoru. Sam u tišini je dijelio svoju tajnu sa svojim jedinim prijateljem – tugom.

Maslenica 7: Magija

Normal
0

false
false
false

MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}

Vec duze vrijeme prehrambeni proizvodi su se dogovarali da naprave izlet. Nakon brojnih planova, ideja i kako to vec ide kad se nesto takvo organizuje, konacno je dosao dan kada su se svi skupili i otisli na jedan veliki izlet u prirodu.

Sa krastavcem na celu kolone, dvadesetak prehrambenih proizvoda se lagano kretalo kroz travu uz pjesmu i smijeh. Kada su konacno stigli do mjesta koje im je djelovalo lijepo za izlet, spustise svoje stvari i poredase tanjire na kojima ce sjediti.

 

"Dragi prijatelji" progovori hljeb, koji je vec bio poznat kao govornik u raji – "drago mi je sto smo se okupili ovdje i nadam se da cemo se svi lijepo provesti. Ovom prilikom takodje zelim i da zamolim sve prisutne da damo pocast nasoj prijateljici maslenici kojoj je danas rodjendan". Grupica uzviknu nekoliko vrlo glasnih cestitki, a zatim se svi zaletise do svojih tanjira.

 

Maslenica se zacrvenila od stida. Nije mislila da ce se oni sjetiti. Pogotovo to nije ocekivala od hljeba, poslije svega sto se desilo. Prije nego je i zavrsila misao, hljeb se stvori pred njom… "Hej, sretan ti rodjendan" – stisnuo joj je ruku vrlo jako – "Zelim ti sve najljepse i, ovaj… Zelim da ti se izvinim za ono, znas, ono.. sto se desilo."

 

Nevjerovatno! Maslenica nije sanjala ni u najludjim snovima da ce se ovo desiti. Hljeb se upravo izvinio za nesto na sto su vecina prehrambenih proizvoda vec zaboravili. U njegovim koricama su se nazirale suze, a u isto vrijeme su iz njega ispadale mrvice koliko se tresao…

 

"Ma nista.." progovori maslenica tiho "zaboravljeno i oprosteno", nabaci osmjeh i poljubi hljeb u okrajak, te odleprsa na svoj tanjir.

 

Vrijeme je polako prolazilo, a prehrambeni proizvodi su se sve vise i vise smijali i uzivali. Pred zalazak sunca, koncano je dosao i trenutak u kojem su skoro svi vec spavali. Odjednom, kao iz groma, ustade patlidzan – "'Ajde diz'te se svi! ‘Ajmo odma’ se diz'te morate nesto vidjeti!"… Nekoliko trenutaka kasnije, patlidzan je bio okruzen mrzovoljnim prehrambenim proizvodima kojima je ipak uspjesno privukao paznju.

 

"Jeste li ikad culi za magiju? Zna li neko sta je to?" progovori on, a time je vec osigurao punu pozornost svih prisutnih.

 

"To su oni trikovi i ono, jel’?" upita neko iz mase, a patlidzan odgovori "Ne, ne. Pogresno ste shvatili. Magija nije uvijek povezana sa trikovima. Nekada, u vrlo rijetkim prilikama, mozete vidjeti PRAVU magiju na djelu. Veceras…" malo zastade, da bi ucinio trenutak dramaticnim "Veceras cu vam pokazati PRAVU magiju". Iskezio se kao da tacno zna sta radi i tiho se nasmijao kada je vidio zacudjena i zainteresovana lica ostalih.

 

"Maslenice, posto si ti slavljenica danas, hoces li molim te prici?" Maslenica je bila iznenadjena i postidjena, ali je sebe nekako natjerala da ipak bez prigovora pridje. "Molim te, reci mi sta ti je najveca zelja koju imas?"

 

Sada se pokajala. Nije ni slutila da ce joj postaviti to pitanje. Vec danima nije mislila na njega, vec danima se drzala totalno hrabro i cvrsto. Sada… Opet je krenula jedna suza… "Ja… Moja najveca zelja je…" malo je zastala "Da svi budemo prijatelji!" uzivknu brzo, kao da zeli sebe sprijeciti da kaze svoju pravu zelju.

 

"AAAA… lijepa zelja maslenice" patlidzan je opet nabacio kez na lice "ali ja mislim da to nije tvoja najveca zelja. Medjutim, ja ZNAM sta je tvoja najveca zelja i danas cu ti je ispuniti!" U ocima mu je bila neka vrsta odsjaja, kao da je citao misli maslenici, kao da je znao. Njena najveca zelja se krila duboko u njoj. Duboko u njenim sjecanjima. Duboko… U njenom srcu.

 

"Molim te, maslenice, stani na ovaj duboki tanjir" zamoli patlidzan maslenicu "eh tako, a sad cu te pokriti drugim tanjirom" i zatvori je u prostor izmedju dva tanjira. Sada je glas patlidzana bio mnogo tisi nego do sada, pa su mu rijeci bile prilicno nerazgovijetne. S druge strane tanjira je cula poneku rijec, a vecinom su bile neke budalastine. "Vjerovatno kupuje vrijeme dok ja ne skontam da trebam pobjeci iz tanjira, a da me niko ne vidi" mislila je. Medjutim, nije htjela pobjeci, nekako je imala bas lijep osjecaj tu, dok je cekala "magiju".

 

 

"Kao sto i sami mozete naslutiti" culo se izvan tanjira "sada cu maslenici ispuniti najvecu zelju!" vikao je patlidzan, kao da bas zeli da i maslenica cuje da je dosao trenutak njegove magije. Cuo se kratki zvuk udaranja drvceta od tanjire i tada je maslenica shvatila… Patlidzan je bio ozbiljan! Prostor u kojem se nalazila odjednom je obasjalo hiljade sitnih kristala. Kao zvijezde, u raznim bojama, bljestali su i kruzili oko nje. Izgubila je osjecaj prostora. Kao da lebdi, ne osjeti nista oko sebe.

 

Bas u trenutku kada se spremala da vristi, slika koju je vidjela joj je oduzela dah. Sva osjetila su nestala, svaka misao je iscezla. Tijelo joj je utrnulo. "Kako!? Kako je to moguce!?" pitala se nekoliko puta. Sve sto je osjetila je vrelina suze koja je tekla. "Kako on zna!? Kako je shvatio!? Kako…?" polako je hvatala panika. Imala je osjecaj kao da ce prsnuti.

 

U tom trenutku jedan kristalcic je pukao upravo ispred nje. Za njim nastavi jos jedan, pa jos jedan i tako se nestajanje prosiri na sve ostale. Nestajali su i pretvarali se u bljestavi prah. Zaista su izgledali magicno, to se patlidzanu mora priznati. Dok su nestajali, maslenica shvati, onako kroz suze, da slika koja je bila pred njom ne nestaje. Kristala je bilo sve manje i manje, ali on… On je jos uvijek stajao tu.

 

U prostoru medju tanjirima je pala tama. Sada vise nista ne vidi. Zeli pruziti ruku, dohvatiti ga, ali… Boji se. Sta ako nije vise tu. Bol… Vratit ce se ta tiha, ostra bol u grudima.

 

Naglo joj svjetlo osamari oci, te je zaslijepi na trenutak. Cuje uzvike odusevljenja. Tanjiri su se razdvojili. Jedva otvarajuci oci shvatila je da se vratila medju ostale prehrambene periode. Gdje je bila? Nije ni bitno, jer je brzo shvatila da gomila pred njom u nju gleda kao da ocekuju neku veliku reakciju.

 

Patlidzan je stajao kraj nje i gledao je cas u nju, cas negdje iza nje, kao da pokusava skriti pogled. "Dobrodosli nazad vas dvoje" osmjehnu se patlidzan "Moja magija je, izgleda, potpuno uspjela".

 

"Dvoje?" Pomisli maslenica "Ali…" I u tom trenutku, okrenuvsi se da vidi ko je jos s njom, maslenica se pretvorila u kamen. Nije mogla napraviti ni najmanji pokret.

 

"Hej, mala… Jesi me pozeljela?" Progovori burek.

 

Stajao je tu, kao da nikad nije ni otisao. Maslenica je i dalje izgubljeno gledala u njega. Nije joj bilo jasno sta se to upravo desilo. Kako je moguce da je on opet tu? Kako je patlidzan znao koja je njena zelja? I otkad patlidzan zna MAGIJU!?

 

Burek joj lagano pridje i poljubi je "Tako dugo…" htio je nesto da kaze, ali ga je prekinuo zagrljaj kojim mu je maslenica ispumpala sav zrak.

 

"U ime cijele kuhinje i svih prehrambenih proizvoda u njoj" glasno progovori hljeb "Zelim da uputim jedno veliko izvinjenje nasoj maslenici. Bili smo slijepi i ljubomorni, te nismo vidjeli koliko vrijednu i dobru prijateljicu imamo. Htjeli smo te se rijesiti i, srecom, nismo uspjeli u tome. Nadamo se da ce ovaj mali ‘magicni’ gest biti dovoljan da nam oprostis za sve sto smo uradili u proslosti."

 

Maslenica je sada bila totalno izgubljena, zbunjena. Kako su sada odjednom SVI znali za njenu zelju, za njenu ljubav prema bureku i koliko joj nedostaje? Na trenutak je htjela da pita nekoga, da trazi da joj ispricaju sve, ali onda shvati da trenutno i za nju i za druge zeli da budu sretni – "Ja… Ne znam sta da kazem…"

 

"Bice dovoljno da kazes da nam oprastas" sapnu hljeb, a patlidzan je

zagrli s druge strane i doda jos nesto…

 

"Ja…" progovori ona koliko god je glasno mogla "Oprostila sam vam. Davno…". Na te rijeci gomila ispred nje je vrisnula i poceo je pravi dernek koji su svi cekali…

 

"Cekajte!" Nastavi maslenica, na cudjenje svih ostalih "Moram reci i ovo…" sklonila je pogled – "Patlidzan je najbolji madjionicar na svijetu!" Gomila postade jos glasnija i brze-bolje nastavi sa dernecenjem.

 

Maslenica se okrenu prema bureku "Hocemo li plesati?" Upita ga sa blagim osmijehom. Svakome je jasno sta je bio odgovor…

Maslenica 6

Normal
0

false
false
false

MicrosoftInternetExplorer4

/* Style Definitions */
table.MsoNormalTable
{mso-style-name:”Table Normal”;
mso-tstyle-rowband-size:0;
mso-tstyle-colband-size:0;
mso-style-noshow:yes;
mso-style-parent:””;
mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
mso-para-margin:0cm;
mso-para-margin-bottom:.0001pt;
mso-pagination:widow-orphan;
font-size:10.0pt;
font-family:”Times New Roman”;
mso-ansi-language:#0400;
mso-fareast-language:#0400;
mso-bidi-language:#0400;}

Dani prolaze kao godine. Vec trinaesta generacija maslenica se promijenila. Sve sto je ijedna maslenica ikada osjecala, nestalo je. Sve sto je ijedna maslenica znala, isparilo je. Sve sto je ijedna maslenica ikada zeljela, pretvorilo se u pijesak sjecanja.

 

Ona je sama. Sjedi u svom malom kutku mikrovalne i, po obicaju, gleda kroz mutno staklo. Vidi figure koje nastaju igrom strastvene svjetlosti i hladnih sjenki. Ponekad, na trenutak, ucini joj se kao da ce jedna od tih figura krenuti prema njoj, kao da joj pruza ruku. Ali vec u slijedecem trenutku shvati da je svjetlost i sjene opet varaju.

 

Kroz sve maslenice ostavljano je samo jedno nasljedje. Sve ostalo je nestalo. Sve je postalo prazno, pusto, suho i tako dosadno.

Korice su promijenile okus. Maslo nema miris. Cak i mikrovalna vise nije ona koja je bila. Medjutim, ta jedna sitnica je ostala. Ubijala ju je iz dana u dan. Ta sitna stvar, taj totalno neprimjetni djelic njene maste, sjecanja, boli…

 

Davno, prije generacija i generacija maslenice, on udje u njen zivot. Ostavio je tako jak trag, da ga i ova, trinaesta generacija maslenice, jos uvijek pamti. Nekad, kada bi bila dovoljno neoprezna, ona je mastala o njemu. Vidjela je slike koje je njena praprapraprapraprapraprapraprapraprapramaslenica dozivjela. Osjetila je suze koje je ona tada plakala. Osjetila je tugu koja je nju tada ubila…

 

I tako… Maslenica je lagano prolazila, zajedno sa vremenom. Dan za danom se vukao, a svaki novi bi povrijedio jos jace. Jos dublje… Nadu nije imala. Vec je odavno nada nestala, zajedno sa svim drugim osjecanjima i sjecanjima. Sve sto je ostajalo je bila praznina i dosada.

 

Kroz zbrku misli koje su joj letjele kroz slojeve masla, ona zastade na tren. Razmisljajuci o vremenu, njegovoj prolaznosti, shvatila je… Kao sto vrijeme neprekidno tece, dani odlaze, "Doslo je i moje vrijeme…"

Maslenica 5: Revolucija (2. dio)

Sada mora platiti…

Okruzena ruljom pobjesnjelih prehrambenih artikala i preradjevina, maslenica je shvatila. Ovo je kraj. Nema dalje. Ovo je mjesto i vrijeme gdje ce sve zavrsiti. Skupila se, zadrhtala. Izgledala je tako jadno, a ipak… Tako… Slatko…

Samo milimetri su je djelili od ruba. Hljeb se bijesno napuhao, gurao je i gurao, odlucan da zeli da se rijesi maslenice za sva vremena. Pri svakom novom milimetru, maslenica je postajala sve manja i manja, a hljeb sve veci i veci. Uz bijesni smijeh, on gurnu jos tih nekoliko milimetara, a onda zastade. Svi usutise, ukocise se.

"Prijatelji" – zagalami on opet – "pogledajte sada nasu slatku maslenicu! Pogledajte sada, kakvo lice pokazuje! Strasljivo, jadno!" – bijesni osmijeh mu prekri rubove. "A sada, pogledajte moje lice! Pogledajte lice svih oko vas! TO JE LICE POBJEDNIKA!!!" – uz posljednji vrisak ove recenice on gurnu tanjir jos taj posljednji milimetar.

U njenim ocima, taj trenutak je trajao vjecno. Usporeno je pogledala oko sebe. Sve se zavrti, a hljeb je izgledao kao da ce eksplodirati od bijesa. Rulja je jos uvijek vristala, iako ona to nije mogla da cuje. Osjetila je tezinu. Svoju? Tezinu tanjira? Ne… To je bila neka drugacija tezina. Unutra… U njoj. Tezina, koja je i ucinila da ovaj trenutak tako dugo traje. Odjednom, sve se zatrese. Usporeni film ubrza, a rulja zaprepasteno uzdahnu. Hljeb se skupi, a maslenica se okrenu, da vidi sta se desilo.

Tokom tog vjecnog trenutka, tanjir se pomjerio samo par milimetara. Jedna stvar je svima promakla. SIR! Istopljeni sir je prekipio preko tanjira i sada je sluzio kao spas maslenici. Tanjir je visio na "nitima" rastopljenog sira. Ova bucna tisina je dala maslenici neku novu snagu. Ona se opet vrati u svoj prvobitni oblik. Sada vise nije onako sitna i jadna. Odjednom je izgledala bolje nego ikad!

"Zaustavite sve ovo!" – vrisnu neko iz gomile, a u tom trenutku, iza hljeba, se pojavise pogaca i kifla. "Zar vas nije sramota?" Ostro i ozbiljno progovori pogaca.

Hljeb je imao izraz kao da zeli da se i sam baci preko ruba kredenca na kojem stoji. "Kako je ovo moguce? Zasto?" pitao se u dusevnoj agoniji trenutka u kojem je plovio.

Pogaca pridje tanjiru, odgurujuci ukoceni hljeb u stranu. Kifla je odgurala njegove pomagace i cuvala ih na udaljenosti. Polako, ali sigurno, pogaca izvuce maslenicu i oslobodi je od sirnatih okova. "Jesi dobro?" prozbori pogaca tiho, a maslenica odgovori osmijehom.

"PRIJATELJI!" zagalami pogaca, dovoljno glasno da bude sigurna da je svi cuju – "Zasto ste ovo uradili? Neka mi samo jedan od vas kaze zasto i ja cu sama da gurnem ovu jadnicu preko ruba!" – Tisina je vladala prostorom. Izmedju dva kredenca je stajala samo nakupina zbunjenosti. Rulja ocito nije znala zasto su ovo htjeli, a ni zasto ih pogaca to pita. "Reci cu vam zasto" nastavi pogaca, vidjevsi da odgovor nece docekati "Zato sto ste zavidni. Mrzite maslenicu jer je bolja, ukusnija, ljepsa od vas."

Kroz rulju na drugo kredencu se zaculo hiljade sapata. "Zar je ovo pravi nacin? Trebali biste se ugledati na nju, a ne unistiti je. Trebate teziti da postanete kao ona, ili bolji! A vi? Vi idete da je unistite, da nestane. I mislite da ste rijesili problem tako?" – osudjujucim pogledom predje preko rulje, pa zastade na trenutak. Pogleda u maslenicu koja je jos uvijek stajala na tanjiru, doduse sada oslobodjena, ali u pogaci to probudi neku cudnu emociju koju jos nije osjecala "TREBATE SE STIDJETI! SVAKI OD VAS BI TREBAO DA SE BACI SA RUBA!!!"

U tom trenutku zacu se gromoglasan vrisak, skoro jecaj. Hljeb je skocio prema tanjiru s maslenicom. Ovaj put ne da ga odgura, nego direktno na tanjir, direktno prema maslenici. Ova se izmace, a hljeb proleti i ostade visiti na dvije-tri preostale zaljepljene niti sira.

Svi su zanijemili. Tek sad su shvatili kakvog fanatika su pratili i slusali. Tek sad shvatise koliko je pogresno bilo to sto su radili. Rulja se probudila, zavristali su. Ovaj put su bili sigurni. Ovaj put su zeljeli da HLJEB padne. Da nestane u nepovratnoj beskonacnosti kante za smece.

Maslenica pridje rubu. Rulja je vec, kao horda bijesnih navijaca, uzvikivala zelje za osvetom. Pogaca je mirno stajala, a isto tako i kifla, biber i kupus. Ljepotica kuhinje pridje rubu, lagano uhvati niti sira i podize ih. Spasila ga je – "Niko ne zasluzuje ovo." Ostavi hljeb na sigurnom, na kredencu i polako se odseta do svoje mikrovalne.

Maslenica 5: Revolucija (I dio)

 Evo ljudi, stigao je i peti dio Maslenica Chronicles-a.

Nadam se da vam se svidja sto ste dosad citali, a i da cete naci interesovanje za nove objave. Sretno 🙂

Bio je to miran dan. Mikrovalna je tek ociscena, kao i ostatak kuhinje. Maslenica je sjedila u svom cosku i odmarala. Vec duze vrijeme je tu i primjetila je kako je ostali ne vole bas previse. Svaki put kad bi neko namazao malo pavlake na nju, hljeb bi glasno opsovao i okrenuo joj korice. Svaki put kad bi je neko podgrijavao, meso s druge strane kuhinje bi rezalo i prevrtalo se u tavi, a tek sta je riza, buranija ili sataras radio kad je samo vidi… Uh! Nije joj bilo bas lako.

Toga dana je odlucila da se nece obazirati na njih. Shvatila je da ne zeli vise da se trudi da je zavole, kada su ljubomorni i mrze je jer je ukusna. Zato odluci "kulirati" i zivjeti svoj zivot, ne obracajuci paznju na njih. Medjutim, nije znala koliko je to moze dovesti u opasnost…

U toku noci, maslenicu probudi nesto iz dubokog sna. Na prvi pogled nije shvatila sta se desava, ali u trenutku kada je postala svjesna, otkrila je kako je zarobljena. Neko je istopio sir i prosuo ga preko nje. Sada opet stvrdnut sir je sluzio kao zamka za malu maslenicu i ona se nije mogla osloboditi. Takodjer, vrata mikrovalne su bila otvorena, a ispred su stajali hljeb, kupus, piletina i biber. Polako izvukose tanjir sa zarobljenom maslenicom iz mikrovalne i okrenuse ju prema ostalima, na drugom radnom stolu, koji su bijesnim pogledima pratili desavanja.

Hljeb pridje rubu radnog stola na kojem se sve to odvijalo. Okrenut ledjima maslenici, on dade do znanja da mu treba tisina, dok su biber, piletina i kupus sluzili kao strazari oko zarobljenika.

"Drustvo!" poceo je govor jakim glasom "Vec danima gledamo kako nas samo jedan pojedinac cini manje vrijednima! Vec danima vidimo kako nas ljudi ignorisu, samo zbog masne hrpe u mikrovalnoj! Ja kazem DOSTA!!!" bijes mu sjevnu iz korica – "Veceras smo se sastali, da rijesimo ovo pitanje!" i dalje je galamio – "Mi vec godinama vladamo kuhinjom, a maslenica je za ovo kratkog vremena uspjela da nas sve zasjeni! E nece vise!"

Rulja je vristala kroz odah uzitka koji im je ovaj trenutak predstavljao. Maslenica se tresla zbog istog. Podrhtavala je, jer je znala sta je slijedece. Znala je da ce je se rijesiti.

"NOCAS" – hljeb je vec pljuvao u pokusajima da bude jos glasniji – "NOCAS CEMO ZAVRSITI OVO! NOCAS CEMO MI POBIJEDITI! NOCAS…" – zastao je malo, okrenuo se na lijevo i preko ramena pogledao u maslenicu – "NOCAS CE MASLENICA UMRIJETI!!!"

Prodje iza nje, nasloni se na tanjir i zajedno sa biberom, kupusom i navijackim i divljackim uzvicima rulje prekoputa, poce da gura tanjir… Sve blize i blize je rubu. Polako su je gurali, kao da su htjeli da ih preklinje da prestanu. Ili su mozda previse uzivali da bi zurili. Nije ni bitno, jer maslenica je osudjena bez zlocina. Sada mora platiti…

*TU BI KONTINJUD…* (Bice nastavljeno…)